Priznajem, pomalo sam opsjednut Velebitom. No sigurno nisam jedini.
Nebrojeni ljudi prije nego sam ja prvi put kročio padinama Velebita, bili su očarani njome. A i sada ljudi koji borave na njoj, u gojzericama gaze tom ljepotom, ili se spuštaju i istražuju njezine tamne dubine, ili se veru po njezinim liticama..., ne mogu se dovoljno zasititi te veličanstvene prirode.
Upravo zato ovaj događaj prije svega posvećujem njoj - planini zvanoj Velebit. To je zapravo na neki način iskazivanje mojeg duboko osobnog, intimnog, pa čak i pomalo duhovnog odnosa spram prirode, kao i izraz zahvalnosti, poniznosti i poštovanja prema toj grdosiji čije podnožje oplahuje Jadransko more.
Ovom prilikom moram izraziti i duboku zabrinutost promatrajući kako iz godine u godinu moderna civilizacija i loše uređeno društvo, prije svega iz pohlepe ali i iz objesti, polako nagriza gotovo netaknutu prirodu. Bojim se da ćemo budućim generacijama ostaviti samo oglodanu kost.