Planinarski put između Panosa i Tatekove kolibe prolazi kroz stoljetne šume gdje srećom još uvijek nisu prošli strojevi Hrvatskih šuma. Hodajući njime, u jednom trenutku postao sam svjestan kako usred tih šuma silazim s jedne savršeno ravne terase na drugu, i tako u nekoliko navrata. Sve terase su još uvijek čvrsto podzidane većim kamenim blokovima. Sada se na tim terasama koče moćna debela ogromnih bukvi. No nekada tu su očigledno bila pomno čišćena i obrađivana polja. Vjerojatno su ljudi sadili krumpir, crveni i bijeli luk, možda zelje, neke vrste žitarica...

Na takvim mjestima, hodajući pokraj ostatka zidova i dovratka pastirskih stanova, ili hodajući kroz oronula napuštena velebitska sela, ili uz drevne kamene suhozide građene i popravljane kroz tko zna koliko desetina ili stotina generacija, a danas izjedene vremenom, maštam o ljudima koji su ovdje kročili prije mene, krčili i obrađivali škrtu zemlju, gradili, podzidavali i popravljali ta ljudska velebitska zdanja.

Kako su izgledali? O čemu su razmišljali? Na koji način i o čemu razgovarali međusobno? Kako su bili obuveni i obučeni? Što su kuhali i jeli? Kako su provodili dane i mračne noći na planini? Kako su oni doživljavali tu, ponekad vrlo surovu, a ponekad blagu i krotku, planinu i svoj vlastiti bitak tamo? Kako je uopće taj kraj tada izgledao? Vjerojatno bih bio silno iznenađen kada bi nekim imaginarnim vremeplovom završio u tom dobu i na tom mjestu.

Mislim da smo mi, "moderni" ljudi moćnih tehnologija, pomalo narcisoidni, pomalo puni samih sebe, pomalo oholi, uvjereni u svoju neizmjernu moć, moderno znanje i dominaciju, opskrbljeni svom silom pomagala, skloni razmišljati o tim ljudima tijesno vezanim za zemlju, bez škola, u grubim haljama i kaljama, s, iz današnje perspektive, krajnje primitivnim alatima, kao o nekim manje vrijednim i zaostalim nižim ljudskim bićima. Ali zamislite ovo: da Vas netko nekim čudom ovog trena prebaci negdje duboko u planinu i odjenu Vas u grube halje, umjesto hi-tech sintetičku odjeću, da se nađete u skromnoj kolibi, s nešto stoke, bez cesta i prometala, bez radio aparata i mobitela, bez pomoći društva i sistema, biste li znali pomusti kozu, održati na životu skromni vrt, obraniti stado od medvjeda ili vuka, zavidati ranu uz pomoć neke čarobne velebitske trave, isplesti tople čarape, ili bar ih pokrpati, popraviti krov na kući, skuhati puru na otvorenom ložišću, pronaći vodu, predvidjeti oluju, ne izgubiti se u labirintu vrtača i stijena...?

Često znam reći svom prijatelju, čovjeku koji se odrekao lagodnog života dolje uz more - živeći od turista i njihovih para, koji na Velebitu živi od blaga (stoke) kao što su živjeli njegovi preci: "Čovječe, koliko ti znanja imaš! Uzalud što znam tipkati s deset prstiju po tastaturi kompjutera i pronaći uz pomoć dr. Googla recept za punjenu papriku, kad ne bi znao ni pijevca zaklati, očerupati, očistiti i ispeći pod pekom!" 😀

Danas je Velebit izuzetno prazan, bez puno naroda. No nekada su ljudi živjeli u mnogobrojnim selima i zaseocima po Velebitu (Gospođa Ana Lemić ih je u višedesetljetnom pomnom istraživanju obišla i dokumentirala u knjizi "Sela i stanovi na Velebitu" više od 550!).

Zimi bi živjeli u klimatski daleko ugodnijem okruženju bliže moru. No ne na samoj obali. Naselja su tamo bila vrlo rijetka. Pirati, neprijatelji, osvajači, magli su iznenadno doći s mora, zaskočiti, opljačkati, silovati, ubiti, odvesti u roblje... Zato su davni stanovnici te planine, na nižim obroncima Velebita za obitavališta birali skrivene zaravni, depresije i kanjone iznad obalnog područja. S tih pozicija su puno lakše mogli nadgledati puteve prema njima i shodno prilikama braniti se ili bježati dublje u planinu. Osim toga, zemlja koju oplahuje more daleko je škrtija i manje pogodna za obrađivanje. No na južnim obroncima, od 0 m/nv do otprilike 500 m/nm - gdje vlada mediteranska vruća i suha ljetna klima, blago nije imalo dovoljno ispaše ljeti. Stoga su u proljeće grubim puteljcima, sa svom imovinom, mnogobrojnim članovima obitelji, mačkama, psima, prtljajući stoku (prtljati stoku - u stadima seliti stoku iz jednog područja u drugo) selili u više predjele.

U ljetnim stanovima, skromnim i često vrlo primitivnim nastambama, provodili bi ljeto, čobaneći stoku i goneći je na škrte izvore i lokve. Voda je zbog posebnog karaktera vapnenačkog krša vrlo rijetka u ovim krajevima, pa je život, između ostalog i zbog toga, bio vrlo tegoban. Uz ljetne stanove, vrlo često u malim depresijama, generacijama su ljutom kršu otimali zemlju i tako stvarali mala polja gdje su uzgajali poljoprivredne kulture od kojih je krumpir, od kada je došao u ove krajeve, bio izuzetno važan. Ta polja su štitili od stoke i divljih životinja tako što bi ih ograđivali suhozidima - vješto slažući kamenje bez ikakvog veziva. Gotovo je nevjerojatno na kakvim neočekivanim mjestima možete nabasati, u sada potpuno od vegetacije zarasla, polja.

Ti ljudi, s tadašnjom tehnologijom i tadašnjih znanjem, na tim visinama, nisu mogli preživjeti zimu. Stoga su se, pri prvim naznakama ozbiljnijih hladnoća, ledenih bura i kiša, a svakako prije snijega, povlačili u niža obitavališta.

Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća dovršena je Jadranska magistrala. Izgrađene su i asfaltirane mnoge ceste koje su vodile iz unutrašnjosti ka Primorju i Dalmaciji. Ljudi su, uz zdušni poticaj tadašnjih vlasti, posljednji put silazili niz obronke Velebita, uz magistralu krenuli graditi kuće i krčme (koje su kasnije preimenovali u "Restaurant" i "Biffe"), a na ograde vješati table s natpisom: "Zimmer frei"...

"Malo Libinje" je prostrana planinska zaravan ispod južnih obronaka Svetog Brda i nalazi se na visini između 700 i 900 m/nm. Još do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća je u ljetnim stanovima tu obitavalo dvanaestak mnogobrojnih obitelji. Danas se po Malim Libinjama šire šume hrasta crnike (česmina) i ostalih vrste žbunja i drveća, ali tada, uz mnoštvo stoke, ta područja su bila ispunjena velikim površinama visoko gorskih pašnjaka. A u gotovo svakoj maloj vrtači i zaravni sa imalo plodne zemlje, ljudi su stvarali polja i ograđivali ih suhozidima.

Na Gornjem polju, na vrlo važnom sjecištu puteva kojima su se služili narodi i prije dolaska Hrvata, nalazi se pojilo za stoku - Ivanjske lokve. Zanimljivo je da je ta bara skoro nestala, ali zahvaljujući obitelji koja je tamo ponovo pokrenula uzgoj stoke (goveda i konja), Ivanjske lokve ponovo su oživile. Naime, u toj maloj depresiji na polju, prirodno se skuplja oborinska voda u zimskom periodu. Međutim, tokom vrućih mjeseci, zemlja ispuca i postaje propusna i voda nepovratno nestaje. No, ukoliko ima stoke, koja na pojilo redovito dolazi, svojim kopitima tiješti zemlju i blato i tako pomaže da lokva opstane tijekom čitave godine. Što više stoke, to je bara postojanija, pa ne samo stoka, već i divljač imaju pogodno pojilo. (vidi fotografiju)

Na tom mjestu ljudi su se oduvijek susretali. Krajem 17. stoljeća vrijedne ruke su podigle, i to tehnikom suhozida - bez veziva, malu crkvicu i posvetili je sv. Ivanu Krstitelju. Na dan njegovog rođenja, 24. lipnja i dan danas svećenik se s vjernicima uspinje do nje i služi svetu Misu.

Po usmenoj predaji, oko tog vrlo važnog mjesta, su se osim zbog vjerskog okupljanja, ljudi okupljali radi trgovine. Prodavali su i trampili stoku, proizvode koji su radili, ugovarali poslove, mladi su se vjerojatno na tom mjestu zagledavali, vjerojatno se tamo i kolo zaplesalo...

Ako ste mislili da je informacijama o ljudskom postojanju na Velebitu ovdje kraj, varate se.

Naime, crkvica sv. Ivana je podignuta na južnoj strani jedne malene uzvisine. Na njezinom najvišem mjestu sada je raspelo. Neuko oko običnog prolaznika, ako bi ga uopće uočilo, mislilo bi da je to naprosto malo brdašce. Ali nije. Ta uzvisina je tumul, tj. grobni humak iz prapovijesnog doba. Arheolozi pretpostavljaju da datira još od 1. tisućljeća pr.n.e. Iz vremena daleko prije osvajanja ovih krajeva od strane Rimljana, a kasnije Hrvata. Tih tragova na Libinjskom polju ima veliki broj...

Ako vas je ikada put nanio do zaseoka Knežević na Malim Libinjama, vidjeli ste dvije pravilne, okrugle vrtače na čijem dnu je kvalitetna crnica i lijepo uređeni vrtal. Također, tu je nova, u tradicionalnoj kamenoj gradnji izgrađena, kuća s lozom natkrivenom terasom i konobom s otvorenim vatrištem u prizemlju. Na zidu konobe visi velika crno-bijela fotografija zaseoka snimljena prije otprilike 50 godina. Uočite kako je okolica tada izgledala. Danas je bogata drvećem i puna vegetacije, no u prošlosti je zbog stoke i sječe za ogrjev bila prilično "ćelava".

Obitavalo je tu puno ljudi. U tri kuće, kako bi domaćin rekao "na tri dima živjelo je pleme Knežević", katkada brojeći više od tridesetak članova. Dvije stare, malene kućice od kojih jedna bez prozora, oslanjaju se na novu, zapravo staru - obnovljenu. U blizini kuća se još uvijek nalazi gumno na kojem su magarci ili konji, gazeći kopitima, odvajali sjemenje žitarica od stapki. Po pričanju domaćina, pleme Knežević tu se doselilo od prilike prije 400-tinjak godina, nakon što su s njihove djedovine u Bosni izbjegli pred Turcima. Tu su, u okrilju Velebita, na ispražnjeno mjesto kršćanskih starosjedioca koji su prije toga potisnuti ili istrebljeni u krvavim otomanskim pohodima, osnovali svoj novi dom.

No, ono zbog čega je ovo mjesto uvijek bilo izuzetno pogodno za život - ovaj zaseok je na cca. 700 m/nm, a to je granica snijega u ovom području, je činjenica da se sa Sv. Brda može spuštati orkanska bura, a ovdje jedva da ćete ju osjetiti.

Blizina kanjona Orljače, kao i blizina stalnog izvora Pečica, blizina još nekih lokacije s vodom, obradiva zemlja, bogati pašnjaci... to su samo neki od razloga za naseljavanje ovoga područja još od prapovijesnih vremena.

Na brdu iznad zaseoka Kneževići nalazi se gradina zasigurno iz željeznog, a moguće još i iz brončanog doba (3.000 godina prije danas). Iako se oduvijek znalo za postojanje ove gradine, dva manja istraživanja dvaju grobova i jednog grobnog humka u neposrednoj blizini obavljena su tijekom 20og stoljeća, a prva prava, sustavna arheološka istraživanja naselja i pripadajućeg groblja, započeta su 2018. godine od strane Arheološkog muzeja Zadar.

Gradina Kneževići jedna je od malobrojnih nalazišta ovoga tipa smještenih na ovako visokoj nadmorskoj visini, kako na području Velebita tako i Hrvatske. Građena je na strmoj jugozapadnoj padini brdašca, koristeći prirodne terase i konfiguraciju terena te je opasana suhozidnim bedemima. Ostaci ove gradine jedva su uočljivi od vegetacije i erozije no zajedno s mnoštvom ostalih arheoloških i etnoloških ostataka iz različitih vremena svjedoče o tisućama godina dugom životu na ovome prostoru.

Nedavno sam postavio pitanje velikoj poznavateljici te tematike, vrhunskoj arheologinji, stručnjakinji koja dugi niz godina istražuje ovo područje:
"Da li je moguće da ime 'Libinje' može imati veze s Ilirskim plemenom 'Liburni'?".
"To je vječito pitanje... Oduvijek se postavlja pitanje o granicama između Liburna i ostalih plemena, poput Japoda, za što je ključno područje upravo Velebit. Moguće je da su ovdje živjeli Liburni, a moguće je i da je porijeklo ovih dvaju riječi isto, no o tome se malo zna. No, Velebit je svakako prostor življenja, komunikacije i spajanja, ali i prostor razdvajanja, a s obzirom na nedovoljan broj istraživanja, otkrivanje odgovora na ta pitanja tek je na nama, pa i na budućim generacijama." - odgovorila je.

Ispod gradine, gore spomenuta arheologinja je sa svojim timom 2020. godine, analizirajući fotografije iz zraka učinjene dronom, otkrila, iskopala i istražila i dokumentirala spektakularnu lokaciju tumula s dva grobna mjesta. U jednom su pronađeni ostaci dvije odrasle osobe. Kosti jedne su bile skupljene u jednom uglu. Drugi kostur je bio položen u grob u položaju fetusa. U drugom grobu pronađene su kosti nekoliko djece. Uz ostatke pokojnika, arheolozi su pronašli mnoštvo jantarnih perli i ostalih ukrasa. Pretpostavke su da je tumul star oko  3000 godina.
"Kompleksna je to priča. I daleko od toga da je završena!" - kaže.

Vozeći se modernim prometnicama i promatrajući Velebit iz daljine, mogli bi naivno pomisliti - to je samo jedna od velikih praznih planina puna kamenjara s južne strane i velikih šuma na sjevernim obroncima. Osim stanovnika rijetkih naselja, planinara, lovaca i drvosječa, tamo nema nikog, niti je u mračnoj prošlosti ikoga ta planina zanimala. Mislim da su rijetki oni koji su svjesni njezine izuzetno bogate povijesti i izuzetnog kulturnog nasljeđa.

Mislite da je priči o ljudskom obitavanju sada konačno kraj? Nije. Povijest ljudi na Velebitu seže još dublje, ne samo dublje kroz tisućljeća, već i doslovno. U doba kada su ljudi živjeli u mračnim pećinama... (Nastavlja se...)