Danas se, na stara vjerovanja gleda kao na puka praznovjerja, no nekada, prije dolaska kršćanstva, politeističke (višebožne) religije su bile legitimna vjerovanja tadašnjih, iz današnje perspektive gledajući - primitivnih, zajednica.

U pokušaju razumijevanja i objašnjavanja prirodnih pojava, kao i pokušaju umirivanja vlastitih unutarnjih strepnji i strahova - prvenstveno od patnje i smrti, tijekom vremena kreirana su mnogobrojna vrhunaravna bića, poredana po važnosti i utjecaju u božanski panteon (hram svih bogova).

Po nekim istraživačima, taj hram se ponekad predstavlja u vidu božanskog stabla, vrlo često hrasta, podijeljenog na krošnju, stablo i korijen.

Na vrhu, u krošnji, u obliku orla ili sokola, obitava gospodar grmljavina i oluja - "gromovnik", zaštitnik vojnika i zemljoradnika, bog plemstva, oružja i rata - bog Perun. Nije teško zamisliti kako je narod, skutren uz vatru ognjišta primitivnih nastambi, za vrijeme bijesnih oluja kada gromovi tuku u vrhove planina, zamišljao najviše i najistaknutije vrhove, poput drugog po visini velebitskog vrha - Svetog Brda, kao obitavalište tog moćnog boga.

Logično pitanje koje iz toga slijedi je: da li je riječ "Sveto" u imenu "Sveto Brdo", koje su možda nekada davno zvali "Svetogora"(?), nasljedstvo tog doba?

Usprkos svojoj mračnoj ulozi, stara vjerovanja nisu ga smatrali zlim. Zapravo, po svemu sudeći, nije se radilo o vječnom dualističkom sukobu između dobra i zla, kao što je to u mnogim religijama, već se kroz mitsku borbu između Velesa i Peruna željela prikazati opreka prirodnih elemenata vode i zemlje, neba i vatre.

U bajoslovlju, Veles krade Perunu stoku, djecu i suprugu, a onda ga Perun proganja po zemlji gađajući ga munjama. Na tim mjestima niknula bi Perunika (danas hrvatski nacionalni cvijet). Uvijek Perun na kraju ubije Velesa i progna ga u svijet podzemlja, pod korijen svetog stabla. No Velesov život je bio poput kože koju zmija presvlači i on bi svaki put ponovo izlazio iz podzemlja i borba se, u različitim varijacijama - ovisno o pripovjedaču i situaciji, ponavljala.

Kroz tu vječnu, ponavljajući borbu, ljudi su u davnim vremenima objašnjavali ciklične prirodne izmjene poput godišnjih doba, oluja i lijepog vremena, noći i dana...

"Puna šaka brade" - poznata vam je ta uzrečica? Mitološko objašnjenje ide ovako: Žetveni običaj je bio da se prvi snop žita poveže u amulet kojim bi se žetva štitila od zlih duhova. To se nazivalo "Povezivanje Velesove brade". Danas je taj izraz, kao i "Uhvatiti boga za bradu", ostatak poganskog vjerovanja u stjecanje bogatstva uz božju pomoć.

Po istraživanjima slavenskih bajoslovlja, bog Perun bio je "gore" - u krošnji, ili topološki gledano na vrhovima. Veles, njegov oponent je bio "dolje", u mokrim i blatnim dijelovima podnožja gora. No postoji i treći lik, koji još više pojačava dramatične odnose vječitih neprijatelja. To je božica Mokoš.

Po nekim tumačenjima, Mokoš je žena Perunova, no također i žena Velesova. Po drugim, bila je Perunova žena, ali i Velesova ljubavnica. S tim je karakteristikama na božanskom stablu smještena u sredinu - na deblo, u obličju hermelina, tj. lasice, u stalnom gibanju između krošnje i korijena.

Mokoš je boginja plodnosti i zaštitnica žena, predstavlja vlažnu zemlju, a također i sunce. Otimano ili dobrovoljno silazeći svake večeri u podzemlje, svako jutro ponovo se vraća u visine Perunu.

Još uvijek je u nekim ruralnim krajevima ostavljanje komadića prediva ili vune na ognjištu ili pored neke vode, ženski običaj prizivanja sreće pri začeću ili porodu.

U postupku pokrštavanja, dotadašnja paganska religija polako je zamjenjivana kršćanskom. To je bio dugotrajan i tegoban proces koji je trajao stoljećima. Uspostavljali su se novi običaji, svetkovine dobivale novo značenje i tumačenje, mijenjali se obredi... Da bi se dodvorilo narodu, neka stara božanstva nježno su zamijenjena suvremenim, pogodnim svecima, a neka drevna mjesta po kojima su nazivana, najčešće su preimenovana. Božica Mokoš je bila za ukus Crkve, dakako, suviše promiskuitetna, pa su, možda(!?), njezine dvore smještene između dvije krajnosti - obitavališta Peruna i obitavališta Velesa, koje je odabrala prema svom ukusu - djelomično vlažne i blatne, djelomično zračne i na visini, preimenovali u nešto grublja i opakija imena.

Ovo je moja vrlo kratka osobna interpretacija(!) informacija prikupljenih s raznih strana. Ukoliko Vas tema zanima, proširite znanje brojnim podacima koje možete naći na mrežnim stranicama. Poput Wikipedije, raznih medijskih članaka, mrežnih stranica raznih udruga i saveza i jednog zanimljivog akademskog završnog rada.